Negdje krajem jula 2009. 

u naše društvo stigao je dopis šlaninara ZET-a Zagreb, u kome nas mole da budemo njihovi vodiči na Prenj. Pohod bi se održao 14, 15 i 16. augusta, a grupu bi sačinjavali 7 do 8 planinara dobre fizičke kondicije. Zelja im je izaći na Zelenu glavu (2123 m) - najviši vrh Prenja, kao i na daleki Lupoglav (2102 m). U povratku bi preko Tisovice, Podotiša, Velikih bara, Bijelih voda i Rujišta sišli u Mostar i odatle za Zagreb.Problem boravka na Prenju iz pravca konjičke Bijele je taj što je planinarski dom na Jezercu u izgradnji, a planinarska kuća Vrutak zauzeta u to vrijeme dolaskom gostiju iz Slovenije i njihovih domaćina Konjičana. Razlog je obilježavanje 60 godina od pogibije Ade Modic i Marice Hribar iz Kranja, stradalih od hladnoće 19. 8. 1949. godine. Predloženo je da smještaj bude u Tisovici, pod šatorima koje ćemo ponijeti sobom. Nažalost, dva dana pred polazak, sa žaljenjem su nam javili da odustaju. Ali, zato ne odustajemo mi.Opet nas je četvorica, sreća, kao djetelina sa četiri lista. Tu su: Mario, Davor, Srđan i moja malenkost. Mnogo su mladi od mene, ali se tješim da smo u prosjeku svi mladi.Krećemo iz Sarajeva vrlo rano tako da smo već iza šest sati na pumpi OMV u Konjicu, na kafici. Put nastavljamo prema Bijeloj do kuće pokojne Ljube Vidačković gdje ostavljamo kola. Moram reći da smo mi planinari izgubili divno osobu, ženu koja je iznad svega voljela ljude. Uvijek nas je dočekivala sa kafom, a na povratku sa planine, sa obaveznom pitom i rakijicom. Neka počiva u miru!Natovareni teškim naprtnjačama krećemo uz Rakov Laz, te na Skok. Nakon tri i po sata stižemo na Jezerce gdje nas dočekuje Šerpa, opet sa kafom.Imam ružan običaj da ujutro rano ne doručkujem što mi se na ovoj teškoj turi osvetilo. Ne bih sada zamarao pričom o tome. Uglavnom, to smo riješili i mi nakon dva sata, otprilike, stižemo na sedlo između Otiša i Zelene glave. Počinje slaba kišica, te oblačimo kabanice pred uspon. Rance odlažemo i prekrivamo navlakama. Uspon teče lagano i vrlo brzo smo na vrhu. Moram pohvaliti naše vrijedne prijatelje Zdenu i Kulju koji su postavili sajle na dva opasna mjesta i tako obezbijedili siguran uspon i silazak sa vrha. Ponovno smo na sedlu, ali kiša pojačava, tako da odustajemo od uspona na Otiš i lagano krećemo naniže. Na Podotišu kiša prestaje, razvedrava se, što nas raduje pred sutrašnji pohod na Lupoglav. Stižemo do doma Vrutak, tog lijepog, malog zdanja, što ga napraviše vrijedni Konjičani. Nakon odmora, krećemo u Tisovicu gdje u sam suton postavljamo šatore i spremamo objed nakon napornog dana. Uživamo u prelijepom krajoliku gdje dominiraju dva dvotisućnjaka. Vrelo Lončić ukliješteno u ljutom krasu prenjskom, nudi nam hladnu, osvježavajuću vodu.

Pijemo zaluženu kafu i promatramo veliko stado ovaca, po pričanju čobanina, oko pet stotina komada, vlasništvo mesara i poduzetnika Maksumića. Noću su locirani u donjem dijelu Tisovice, gdje imaju torove i kontejner. Noć provodimo u snu jer je prethodni dan bio izuzetno naporan. Jutro je osvanulo tmurno, sa izmaglicom, koja se lijeno valja planinom. Ne žurimo i čekamo što će nam dan donijeti. Naravno, uz jutarnju kafu. Oko osam krećemo jer naziremo lijep dan. Magla se diže sa visova Otiša i Zelene glave. Ulazimo u područje Kantara, tog kamenog mora što ga priroda tako skladno izvaja. Oko nas visovi poput divova. U daljini Crnoglav (1893 m) naš putokaz i pravac kretanja. Desno Kantar (1852 m), te Veliko brdo (1865 m). Na sve strane bokori ljekovitog bilja i već unaprijed se radujem branju u povratku. Ono što me smeta je planina bez živog stvora. Tek negdje iznad Heraća primjećujem jato žutokljunih galica, visoko u zraku.Ulazimo u Zakantar. Crnoglav ostaje iza nas, a pred nama novi vidici, novi divovi. Masiv Heraća sa nekoliko dvotisućnjaka, Vjetrena brda, Erać, i napokon, kao nekom čarolijom, izviruje kupa Lupoglava. Duboko pod nama dolina Lučina, nekad davno obitavalište stočara. Nema više blejanja ovaca i veselog poskakivanja mladih jaganjaca.Zaustavljamo se da bismo doručkovali i pripremili se za uspon. Uskoro smo na grebenu odakle pogled puca na Ovcu (2021 m), te dolinu Barnog dola. Dolje negdje su i grobovi naših drugova Ilije i Miodraga, poginulih 1970. na ovom vrhu. Nemamo vremena za taj posjet, nego koračamo naviše. Već smo pod sedlom, a onda, ugodno iznenađenje. Na maloj zelenoj oazi, jedna jednina stabljika lincure. Kakva radost! Od oduševljenja sam je poljubio!

Izlazimo na sedlo i tu nas dočekuje novo iznenađenje. U carstvu kamena nekoliko djevičanskih busenova srebrnaste hajdučice u punom cvatu. Žalim što mi se nedaleko odatle pokvario foto-aparat, kakva šteta. Sa sedla posmatramo zelenu dolinu Poljica, a potom slijedi uspon na sam vrh. Puše prohladan vjetar, tako da se ne zadržavamo dugo. Već smo četiri sata na putu, a toliko nam treba i za povratak. Ponovno smo na sedlu Lupoglava, te pažljivo berem srebmastu hajdučicu, tek toliko daje imam. Iznad Lučina, primjećujem ivu travu, u nešto većoj količini, pa je tako i ubirem. Usput nailazim na timijanolisni vrisić, te krasoliki vrisak. Sa žaljenjem konstatujem daje siparska hajdučica prošla, ali ipak nalazim dovoljno svježih izdanaka i sa zadovoljstvom ih berem. Dolaskom u Tisovicu moja papirna vrećica se prilično popunila.Još jedna ugodno provedena noć u planini, a ujutro, trećeg dana, povratak. Srdačan susret s planinarima Konjica kod Vrutka, koji su jučer na Jezercu položili vijence, zajedno sa svojim gostima iz Slovenije. Na Podotišu jedna grupa kreće prema Rujištu, a druga će na Zelenu glavu, te će se u povratku priključiti glavnini. Sa Rujišta odlaze autobusima za Mostar. Prema Jezercu ponovno nailazim na ivu travu, koje ispod kuće više nema. Laički zaključujem da ova dragocjena trava, bar na ovom lokalitetu raste između 1600 i 1800 m.

Pozdravljamo se sa Šerpom i polako silazimo naniže. Još jedan izvanredan doživljaj Prenja koji nas je počastio svojim predivnim krajolikom. Zarekao sam se da ovo treba ponoviti.

Zdravko Raštegorac