Mali Žurim (1962m/nv)              Veliki Žurim (2036m/nv)

Priljubljen sam  uz stijenu . ..

uže   lagano teče   kroz   karabiner. Gledam dole. u ambis. Posijednji stočari tjeraju svo-    ja stada u dolinu. Već je petnaesti oktobar. Pomislih: Kada se budemo vratili, sto­čarske kolibe biće prazne Njihovi stanari doći će po­novo tek za sedam mjeseci, kad carstvo snijega ustupi vladavinu proIjeću.

Talas vjetra zaleti se među stijene. Osjetih dah zime. Vrtjelo mi se po glavi kao odjek: »Kad se vratimo ako se vratimo ..., kada, ako, kada, ako .. .«. To je trajalo samo trenutak. Svakako, vratićemo se.Opet gledam uže kako klizi prema gore. Ruke osjećaju svaki po­kret i propuštaju uže. Posmatram svoje ruke. Spremne su da se svakog trenutka čvrsto stegnu. Tako Čvrsto kao nikad u životu. Jer, gore je Miloš. "Bori se sa stijenom. Centimetar po centimetar...

Miloš — poznajem ga jedva nešto duže od godine dana. Sjećam se živo: slučajan susret prilikom službenog putovanja. Pružio mi je ruku, nasmijao se svojim veselim očima i jednostavno rekao: »Ja sam Miloš«. Poslije nepunih pola sata razgovora otkrio sam u njemu stra­stvenog planinara i alpinistu. Čudio sam se: u Nikšiću, gdje planinarstvo nema tradiciju? Sa velikim žarom govorio mi je o crnogorskim, plani­nama. Redali su se vrhovi Durmitora, Komova, Moračkih planina i mnogih drugih. Penjao se po bosanskim i slovenačkim planinama. Osvajao i vrhove Dolomita i Alpi. Sa puno ljubavi i divljenja pominjao je Prokletije, Korab, Šar-planinu. Rastali smo se kao stari prijatelji, »Nadam se da ćemo jednom zajedno otići u Moračke planine. Najbliže su Nikšicu — rekao je. Lijepe su. sviđaće ti se!«

Srebrenasto bijela vijuga stoji, ponovo pođe i opet stane. Vjetar je na čas prestao. Nekako je čudno tiho. Kao da nema nikoga na svijetu. A onda jedan zvonak udarac, pa još jedan, bezbroj njih. Kakva krasna melodija! Tišina je razbijena. Skladni ritam i poj kamena i Čelika upotpunili su simfoniju prirode. Miloš je tukao klin. Čvrsto sam stiskao uže.   Znam  da  dok  zabija  klin  mora  žrtovati  jedan   oslonac.   A  ondaodjeknu njegov glas: »Kreći!« I opet odjeknu pjesma čekića i klina, nešto muklije, manje zvonka. Izbijao sam klin. Bio je to za moju ne­naviknutu ruku težak posao. Ali klin moram izvaditi. Penjem se lagane. Kako je to Čudno! Zaboravljam na sve osim na stijenu. Govorim s njom. Cas nježno, sa puno osjećajnosti, da bih zatim postao grub, drzak. To govore moji prsti, oni traže oprimak. Ne velik, ali siguran. Zado­voljni su kad ga nađu, postanu kao pipci hobotnice kad traže plijen, a on im izmiče, jer oprimka nema. Mali, sasma mali oprimak. Koliko borbe za taj mali komadić stijene. Šta pobjeđuje — pitam se — snaga, izdržljivost, vještina ili duh? Padaju mi na um riječi Morisa Hercoga: »Pobjeda vrhova je pobjeda duha!«

Veliki i Mali Žurim su dva vrha u sklopu Moračkih planina. Tri sata brzog hoda od planinarskog doma »Bukovik«, na putu Nikšić — Žabljak i prvi put ih ugledasmo. Mali Žurim, nešto niži, od dvije hilja­de metara, nekako je impozantni]i. Svoju stjenovitu gromadu iznenada je izdigao iz travne doline. Iz podnožja mu siparišta strmo prodiru u vertikalne litice i gube se u žljebovima i kaminima. Podsjeća na dolomitske vrhove. Veliki Žurim, sa svojih 2.034 metra, djeluje pomalo nezgrapno. Razvučen je, sa strmim travnim padinama koje mjestimično prelaze gotovo u vertikale. I njega presjecaju mnoga siparišta, nešto veća nego kod Malog Žurima, ali zato manje izražajna. Na jugozapadu, međutim, Veliki Žurim ulijeva poštovanje. Tu je sav u vertikali, mje­stimično i preko 300 metara. Police, žljebovi, bridovi, prevjesi, glatke ploče, a ispod vrelo i grupa čobanskih koliba. Dole kraj vrela, sjedili smo još malo prije i pili kavu. Stari Crnogorac — gorštak iz Pipera —- čudio se i klimao glavom: »Zar tamo gore? A ne, tamo niko živ ne može. Poslušajte vi mene, đavolja je to rabota«.Sjećam se tog dijaloga dok stojim ovdje, pored Miloša. Pripijeni zu stijenu jedemo čokoladu. Odbačeni stanijol leluja nošen, vjetrom Zavidim, mu. Trenutak lebdi pred nama, struja vjetra ga nosi prema gore, a zatim polako poče da pada i nestade ispred naših očiju. Miloš traži pogledom prolaz u prevjesu iznad nas. Po uskoj polici ide ulijevo, polako, sasvim polako. Došao je do ruba, stao i počeo da se vraća. Išao je još lakše. Prošao je opkoračivši me i nastavio udesno. Zamakao je iza jedne izbočine i pojavi se iznad nje. Ćuti i odmjerava prevjes iznad sebe. Gledam napregnuto tog čovjeka. Pripija se uz stijenu. Grli je, sve joj je bliže, postaje njen sastavni dio. Iako mu je tijelo nešto izba­čeno iznad provalije, gornji dio izgleda kao da je već iznad prevjesa. Ako hoće dalje, mora napustiti uporišta nogu i svojih sedamdeset kilo­grama povjeriti rukama. Polako pruža prvo jednu zatim drugu ruku iznad sebe. Prstima miluje stijenu, traži, moli. Prsti su našli nešto. Pritiskuju, grče se, čini mi se dube stijenu. Zatim lagan trzaj i noge su u zraku. Ruke vuku, polako, kao dvije dizalice. Tijelo je trenutno stalo. Grčevito stiskam uže, čini mi se da ću ga prekinuti. Prsti su mi bijeli od pritiska. A njegovi? ... Još samo malo. Uspjelo je! Ti nježni prsti, koji sedam dana drže pero i olovku, izdržali su. Ne vidim ga više, ali uže teče brže i znam da je lakše.Već dva sata kako smo ušli u stijenu. Već dva sata žilave borbe sa prirodom. Tu nema licemjerja, nema etikecije, nema laži. Sve je tako icdnostavno. Čovjek i priroda stoje jedno nasuprot drugom. Istina, ljut je to boj, ali i pun nekog zanosa, nekog oduševljenja. Čovjek savlađuje stijenu, savlađuje samog sebe. Trenuci su to kad čovjek savlađujući sebe postaje jak, jak kao div.Čujem povik iz doline. Dalek je, ali ipak dopire do nas. Nismo sami u ovom surovom sivilu. »Kulen«, vjeran drug, moj stari znanac, tražio nas je pogledom. Brinuo se, želio je da nam pomogne. Zvao js opet. Ugledah ga duboko ispod sebe, na kraju siparišta, kao malu po­kretnu tačku. Mahao je vjetrovkom. Došao je zajedno s nama do koliba. Kad smo mi pošli u stijenu, on je lakšim putem otišao na vrh. Trebalo je da nas Čeka gore. Sigurno je izgubio strpljenje i vratio se. Odgovorih mu na isti način. Viknuh ponovo: »Koliko još ima?« Vjetar je duvao sve jiače i jedva razumjeh odgovor:  »Polovicu...!«Zvonilo mi je u ušima: »polovina, polovina .. .. Pa trebalo je da budemo već blizu izlaza. Sta sad? Vratiti se? Da, vratiti se! Zašto sam uopšte pošao? Zašto sam dao da me Miloš nagovori? Trebalo je da po­slušam »Kulena«, da ne krećemo u dvanest sati. Ako nastavimo, uhvati-će nas noć. Nećemo uspjeti izaći. Znači noćiti u stijeni! Slabo smo obučeni, a noću se temperatura spušta ispod nule. Uvjeravam sebe da je to sve san. Ali ne! Ja sam ovdje, na uskoj polici. Iznad mene — više od stotinu metara okomitog kamenog zida; ispod mene isto. Pa ja i nisam alpinista! Jest volim planinu, stijene, ali, ali ovo ...? I opet pitanje: Zašto, zašto sam pošao? Da li imam pravo da se izlažem opa­snosti. Ja imam porodicu .. . Ima je i Miloš . ..Pogledam njega. On je spokojno pušio i ravnao klinove. Postidjeh se sebe i pobojali da Miloš možda nije pročitao moje misli. »Hoćemo li dalje« — upitah. »Svakako« reče. Odbaci opušak, namigne mi: »Sad drži dobro, izgleda da će biti još dosta posla, ako nećeš da prespavamo negdje ovdje«.Krenuo je direktno iznad osiguravališta. Bilo ga je uživanje po-smatrati. Kako je samo vješto pronalazio oprimke, koristio i najmanju izbočinu, elegantnim pokretima savlađivao vertikalu. Odzvanjali su udarci čekića dok su kimovi uz zvonki pjev ulazili u pukotine. Opet mi se vratilo samopouzdanje. Ponovo sam bio tu, svita svojim bićem. Savladao sam samog sebe.

Izbijam klinove i sjijedim Miloša. Penjem se nešto brže. Rastezaj za rastezajem užeta prolazi. Stijena je manje krušljiva i sigurnije je. Uže je stalo. Osjetih trzaj, znak da idem. Poziv nisam čuo od jake huke vjetra. Izbih i zadnji, jedanaesti, klin. Penjem se brzo, mehanički. Miloš me osigurava i zateže uže čak malo i previše. I, odjednom kraj. Dočeka me snažan udar vjetra. Miloš je stajao na travnoj padini, stotinjak metara udaljenoj od vrha Velikog Žurima. Sunce je upravo zalazilo. Večernje rumenilo je neopisivo lijepo. Jest' da se ono ponavlja već milione godina, ali uvijek daje nešto novo. Večeras je ljepše nego ikad. Jednom rukom stiskam Miloševu desnicu, a drugom ga grlim. Gledam ga u oči. Smjese se isto kao kad sam ga upoznao. 

Drago Bozja 15.10.1961godina